Real Madrid (špa: Real Madrid Club de Fútbol) španjolsko je športsko društvo, uz Barcelonom najznačajnije u državi, te jedno od najvećih i najpoznatijih u svijetu. Sjedište mu je smješteno u glavnom gradu Španjolske, Madridu. Službeno je osnovan 1902. pod imenom Madrid CF. Godine 1920. od španjolskog kralja Alfonsa XIII. dobijaju naslov Real što na hrvatskom znači kraljevski^[2]. Nogometni klub, Real Madrid CF, prema FIFI je proglašen najboljim klubom 20. stoljeća.^[3] To društvo pamti velike rezultate još jednog Real Madrida, onog košarkaškog, punog imena Real Madrid Baloncesto. Adresa Reala je Avenida de Concha Espina 1, 28036 Madrid

Real igra na velebnom stadionu Santiago Bernabéu, u Madridu, nazvanom po najvećem predsjedniku u povijesti kluba Santiago Bernabéu Yesteu. U svojoj je povijesti rekorder po broju osvojenih naslova prvaka Europe, uspjelo im je to čak 11 puta. Španjolsku Primera ligu (La Ligu) osvajali su 32 puta, što je najviše od svih španjolskih klubova, Kup kralja osvajali su 19 puta, 8 puta su osvojli Španjolski SuperKup, jednom su bili pobjednici Copa Eva Duarte te jednom pobjednici španjolskog LigaKupa. Što se tiče ostalih europskih i svjetskih natjecanja još su dva puta osvajali Kup UEFA, dva puta Europski superkup te tri puta Interkontinentalni kup i jedno klupsko FIFA svjetsko prvenstvo. Real Madrid je, neslužbeno, najtrofejniji klub na svijetu.^[4]

Ovaj klub u svijetu ima mnogo navijača te više od 1800 penasa (povezane podružnice navijača) diljem svijeta. Najvatreniji navijači ovog kluba nose naziv Ultras sur i smješteni su na južnoj tribini stadiona gdje na svakoj utakmici gromoglasno navijaju.^[5]

Real Madrid je najbogatiji klub po prihodima (513 mil. € u 2013. godini)^[6] te najbogatiji i najvrijedniji sportski kolektiv na svijetu (2,4 mlrd. €).^[7]

U sklopu Real Madrida postoji još rezervna momčad Real Madrid Castilla, za koju uglavnom igraju mladi igrači iz Realove omladinske škole te treća momčad, Real Madrid C.

Tijekom povijesti madridski je klub imao mnogo nadimaka. Naširoko je poznat kao "Kraljevski klub". No, Real su prije zvali drukčije. Na početku su bili Los Merengues, po kolaču mereinque, pa zatim i Los Blancos. Oboje su se odnosili na tradicionalne, u potpunosti, bijele dresove kluba, koji su i danas lako prepoznatljivi. 70-ih godina 20. stoljeća dozvoljeno je klubovima kupovanje inozemnih igrača. Real je u tom razdoblju najviše kupovao igrače sa sjevera Europe, pa su ih počeli zvati Los Vikingos.^[8] Nakon što je predsjednikom postao Florentino Pérez, u kraljevski su se klub počele dovoditi svjetske nogometne zvijezde, koje su ipak, samo na početku imale sjajne rezultate. U tom je razdoblju klub bio naširoko po svijetu poznat kao Galacticos(Svemirci).

Real ima i svoju nogometnu akademiju koja je u svijetu malo poznata, a iznjedrila je neke od najslavnijih igrača Kraljevskog kluba. Ta akademija naziva se La Fabrica. Čak 95 % nogometaša u Realovim potkategorijama (od Castille do Benjamin'sa) dolazi iz La Fabrice.

Nogomet je u Madrid došao 1895., zahvaljujući studentima i profesorima s Institución Libre de Enseñanza. Oni su osnovali, zajedno s nekoliko diplomiranih studenata s Cambridgea i Oxforda, klub Football Sky.^[9] Igrači su igrali svaku nedjelju ujutro u Moncloi. Pet godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. ožujka 1902. osnovan je Madrid FC. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje nogometnog natjecanja u čast kralja Alfonsa XIII. Natjecanje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja. Dvije godine kasnije tj. 1904. godine klub se ujedino s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicalei Moncloa. Prvi predsjednik bio je Julián Palacios, a kad su se klubovi spojili predsjednikom je postao, zanimljivo, Katalonac Juan Padrós.^[10] Prvi tajnik kluba bio je Manuel Mandia, a prvi rizničar bio je José de Gorostizaga. Na osvajanje naslova čekalo se samo tri godine jer je Real 1905. osvojio naslov Kupa kralja te je to jedino natjecanje tada u državi osvojio još tri godine za redom. Prvi naslov osvojili su na svom stadionu Chamartínu. Sedam godina kasnije Real se seli s manjih terena na Campo de O'Donnell.^[11]

Velika godina u povijesti kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid.^[12] Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španjolska je dobila i ligu. Pri osnutku bila je to Primera, a danas je naziv Primera liga BBVA, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige. Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se maknuo s imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932., a već iduće godine obranili su naslov čime su postali prvi klub koji je to uspio.^[13] Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba. Najveća kriza klub je zadesila 1937. godine kada je klub gotovo prestao postojati radi neigranja zbog Španjolskog građanskog rata

Prije nego li je postao predsjednikom Santiago Bernabéu Yeste je igrao u momčadi te bio njezinim kapetanom. Predsjednikom postaje postaje 1943., a službeno dvije godine kasnije.^[14] Do tada je on već obavljao dužnosti prvog timskog direktora i menadžera. Pod njegovim predsjedništvom Real je obnovljen te je doživio uzlet, popravljaju se trening kampovi i dotadašnji stadion, koji su bili srušeni za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Bio je inicijator i osnivač, na zamolbu novinara francuskog športskog lista, (zajedno s još Bedrignanom i Gusztavom Sebesom) egzibicijskog turnira europskih klubova koji je prerastao u današnju Ligu prvaka.^[15]Bernabeuova je zasluga što se Real učvrstio kao najjači klub u Španjolskoj i Europi. Klub je osvajao Ligu prvaka od 1956. do 1960. Za vrijeme '70-tih klub je pet puta osvajao domaće prvenstvo i tri puta nacionalni kup. Bernabéu je umro 2. lipnja 1978. za vrijeme svjetskog prvenstva u Argentini.^[16] Već sljedeće godine održalo je se prvo natjecanje njemu u čast pod nazivom Kup Santiago Bernabéua koje se igra i dan danas.^[17] On je u Realu proveo 70 godina na svim dužnostima osim trenera. Za vrijeme njegovog predsjedanja Real je osvojio 29 trofeja što je rekord za nekog predsjednika. Redom su osvajali 16 naslova prvaka Španjolske, 6 naslova Kupa kralja, 6 naslova pobjednika Kupa prvaka te jedan Interkontinentalni kup.^[18]

U ljeto 2003., nakon osvojene La Lige, Perez i Upravno odbor neobjašnjivo odbijaju produžiti ugovor del Bosqueu koji odlazi. Ovim potezom unio se nemir u svlačionicu, a s tribina su Ultrasi jasno poručivali što misle o Upravi i predsjedniku. Međutim, to je samo "početak kraja". Uskoro iz Real odlazi ikona i kapetan kluba Fernando Hierro, a "duša" momčadi Makélélé, nakon žestoke prepirke s Perezom napušta klub. Poslije se doznalo da je Makélélé tražio veću plaću, što je zasigurno i zaslužio. Perez je to odbio, ali je i dalje pretjerano plaćao neke zvijezde kluba. Uskoro klub napušta i McManaman što dovodi do srdžbe navijača prema upravi. Zadnjeg dana prijelaznog roka klub napišta i Morientes koji odlazi u Monaco. Pod novim trenerom, Queirozom Real kreće u novu sezonu. Trener Queiroz daje mnogo minutaže mladim igračima kluba. U LP Real prolazi kao prvi grupnu fazu, ali ga u četvrtfinalu izbaciva Monaco, upravo golovima Morientesa. La Ligu te godine osvaja Valencija, a Real je završio na razočaravajućem četvrtom mjestu. U finalu Kupa kralja Real gubi od Zaragoze što dovodi do smjene na klupi gdje Quieroza mjenja Camacho. Poslije toga slijede sve lošije izvedbe gdje Real u iduće dvije godine nije osvojio nijedan trofej, a iz kluba je otišao Michael Owen koji niej imao veliku minutažu. Poslije loših rezultata, Camacho daje ostavku. U sezoni 2005./06. u klub dolaze Sergio Ramos, Julio Baptista i Robinho. Real se dobro držao u prvenstvu, ali je nakon katastrofalnog poraza 3:0 od Barcelone na Bernabeuu izgubio svaku šansu za naslov. U LP ispadaju od Arsenala. Uskoro Zidane završava karijeru, Figo se svadio sa svima u klubu i oko kluba te odlazi u Inter, Ronaldo se poslije SP 2002. gdje je postigao fantastičnih 8 pogodaka, raspao i čuveni Il Fenomeno igrao je sve lošije. U klubu od prvih Galácticosa ostaju Casillas, Carlos, Raul i Beckham. Beckham nije ponovio odlične igre iz Uniteda te je u Realu prikazivao samo blijede partije. Godinu dana kasnije Galácticosi se konačno raspadaju, a nakon poraza od Mallorce Pérez podnosi ostavku 27. veljače 2006.^[32]

Dana 25. lipnja 2013. trenerom madridske momčadi postaje Carlo Ancelotti naslijedivši Josea Mourinha, sa trogodišnjim ugovorom. Ubrzo imenuje Zinedinea Zidanea svojim pomoćnikom, a već 1. kolovoza potvrđuje se transfer Garetha Balea s možda čak rekordnih 100 milijuna eura. Real je loše otvorio sezonu u Primeri, te je kaskao za Barcelonom i Atleticom, ali sa prestankom zimske stanke i početkom ljetne Real furiozno kreće i dostiže prednost već navedenog dvojca, te čak prelazi i u vodstvo. Zatim Real gubi dvije utakmice zaredom od Barcelone (3:4) i Seville (2:1) te se čini kako je prvenstvo izgubljeno. Kasnije se pokazalo da je Real titulu izgubio u zadnja 4 kola gdje je uzeo samo 5 od mogućih 12 bodova, a prvakom Španjolske nakon dugih 18 godina postaje Atletico iz Madrida. U međuvremenu je Real osvojio Kup kralja u finalu protiv Barcelone sa rezultatom 2:1 i fenomenalnim pogodkom Balea. Real je također u polufinalu Lige prvaka izbacio proščogodišnjeg prvaka, Bayerna iz Munchena sa ukupnih 5:0 i ogromnim trijumfom 4:0 na Allianz Areni uz dva pogotka Sergia Ramosa te Cristiana Ronalda. Uskoro dolazi i finale Lige prvaka, a po prvi puta u povijesti ovoga natjecanja susrela su se dva gradska Reala. Utakmica je otvorena uz lijepu ceremoniju, a tvrdu utakmicu prekinuo je Diego Godín koji dovodi Atletico u vodstvo. Too vodstvo stajalo je sve do sami finiš utakmice kada nade Atletice u prvu europsku krunu pokopava Sergio Ramos golom u 93. minuti. Otišlo se u produžetke gdje je Real vrlo vješto iskoristio svoju psihološku prednost te uz golove Balea, Marcela i Cristiana dolazi do konačnih i velikih 4:1 te svoje desete titule Lige prvaka, popularno zvane La Decima.^[38]

Nakon što je Real osvojio toliko priželjkivanu La Decimu, uskoro je klub potresla jedna loša vijest koja je sve navijače i simpatizere Reala zavila u crno. Dana 7. srpnja 2014. u bolnici u Madridu preminula je jedna od velikih legendi kluba i počasni predsjednik, veliki Alfredo Di Stefano^[39], a idućega dana mu je Real pripremio javni oproštaj na svome stadionu.^[40]

Na Mundijalu u Brazilu, nogometaši Madrida nisu se baš istakli. Španjolci predvođeni Sergiom Ramosom, Ikerom Casillasom, Xabijem Alonsom ispadaju velikom blamažom već u grupnoj fazi. U grupnoj fazi odlaze i Luka Modrić te Portugalci Cristiano Ronaldo, Pepe i Coentrao. U knock-out fazi ispali su Marcelo, Benzema i Varane. No u finalu se susreću Angel di Maria i Sami Khedira. Njemačka je bila bolja te je Khedira postao jedan od rijetkih nogometaša koji je u istoj godini osvojio i Mundijal i Ligu prvaka. Nakon SP u Brazilu u Real pristiža tri nogometaša koji su se iskazali na Mundijalu. Fenomenalni golman Kostarike Keylor Navas. sjajni Kolumbijac i Zlatna kopačka prvenstva James Rodríguez te prvak sa Njemačkom Toni Kroos. Klub su napustili Alvaro Morata (Juventus), Diego Lopez (Milan), a na posudbu je otišao Casemiro (Porto).

Dana 12. kolovoza 2014., Real je pod vodstvom Ancelottia osvojio i drugi europski superkup pobjedivši Sevillu 2:0 u Cardiffu zgodicima Cristiana Ronalda.^[41] S ovim se trofejom Real izjednačio na vrhu sa Barcelonom u 78 službenih naslova priznatih od strane FIFE i UEFE.

20. prosinca 2014. Real Madrid je osvojio svoje prvo FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo u Maroku pobjedivši u finalu argentinski San Lorenzo 2:0.^[42]